Prednosti i mane vještačke trave na fudbalskim terenima

Održavanje jednog sportskog objekta (terena) jako puno košta, a kada se uzmu u obzir i plate igrača, trenera, medicinskog i tehničkog osoblja, ubrzo postaje jasno da novac zarađen od ulaznica ni izbliza nije dovoljan, već je ključni izvor prihoda zapravo marketing i prava televizijskog prenosa mečeva. Ali, ti prihodi direktno zavise od popularnosti kluba, mjesta na tabeli koje zauzima i zainteresovanosti publike za igru koju pružaju njegovi igrači. Svaki dobar preduzetnik zna da, kada je sam proces proizvodnje skup, da bi se zaradilo na finalnom proizvodu moraju se smanjiti neki troškovi za koje se procijeni da nisu neophodni, pod uslovom da se ne ugrozi kvalitet. Ovakav način razmišljanja upravo i jeste naveo ljude iz svijeta fudbala da ozbiljno počnu da razmatraju upotrebu vještačke trave kao rješenja za opremanje terena. Ova podloga u početku je postavljana samo po balon salama i koristili su je samo rekreativci zato što se dosta sumnjalo u njen kvalitet i pariranje prirodnoj travi. Govorilo se da vlakna nisu dovoljno gusta, da nisu dovoljno otporna i da vještačka trava pri trčanju ne daje isti osjećaj kao prirodna jer pruža manje otpora, što direktno smeta fudbalerima kod driblinga i svih drugih manevara loptom. Ukratko – da ne zadovoljava visoke standarde ovog sporta. Busenje prirodne trave daje više trenja i otpora, a na vještačkoj, ako ne poznajete teren, ne možete dobro da procjenite koliko snage je potrebno uložiti za izvođenje nekog udarca ili trika, a da se zadrži kontrola nad loptom. Objektivno, neke od ovih primjedbi i jesu bile na mjestu. Vještačka trava je isprva napravljena u dekorativne svrhe, pa zato i nije imala parametre sportske podloge.

Inače vještačka trava pravi se od polietilenskih ili polipropilenskih vlakana, koja se metodom taftovanja pomoću mašine jako slične onoj za čvorovanje tepiha ušivaju za podlogu od polipropilena. Nakon toga poleđina podloge se premazuje slojem lateksa kako bi se vlakna fiksirala i sprečilo njihovo izvlačenje i ispadanje, a trava se šiša na odgovarajuću visinu. Ukoliko se trava postavlja na otvoreni teren, na podlozi se na svakih 10-15cm moraju izbušiti drenažni otvori za odvođenje vode od padavina, a oko terena se mora napraviti sistem odvodnih kanala ili se prilikom projektovanja i konstruisanja mora predvidjeti nagib pod odgovarajućim uglom.

Mana prirodne trave je što se u zimskom periodu suši i mora mnogo češće da se mijenja, što nije problem samo u zemljama sa oštrijom klimom poput Rusije, već i u Engleskoj i svim ostalim. Kritične tačke su dijelovi terena gdje se pojačano gazi, kao što je golmanski prostor, centar i linija šesnaesterca, koji prvi ostaju bez trave. Ako se površina ne reparira kad je potrebno, dobijamo teren sa puno praznina na kojima je samo zemlja, koji više liči na oranicu. No vještačka trava se može neograničeno eksploatisati na čitavoj površini podjednako, 24 sata dnevno, 365 dana u godini. Proizvođači daju garanciju u prosjeku od 5 do 8 godina, ali ako se redovno održava vijek joj se može produžiti za čak 30%, pa će potrajati u gotovo besprekornom stanju i do 10 godina.

U poređenju sa procesom održavanja prirodnog travnjaka, za potrebe oblaganja fudbalskih terena, vještačka trava zaista jeste visoko rentabilno rješenje. Kvalitetom sirovina i proizvodnog procesa određeni broj proizvođača zaslužio je i priznanje svijetske kuće fudbala, u vidu FIFA* i FIFA** certifikata, koji se dodjeljuje samo odabranim brendovima, onima koji su uspjeli da prođu sve testove i zadovolje stroge kriterije fudbalskih stručnjaka i igrača.

Photo: Pixabay