Kako postati bolji od najboljih?! – Serijal predavanja prof. Edina Bojadžića, rukometnog trenera – prvi dio

U potrazi za efekasnijim metodama treninga svakodnevno se možemo sresti sa raznim novitetima koje sportski treneri primjenjuju u radu. Jedna od metoda o kojoj ću govoriti ovom prilikom je i tzv. metoda percepcije i anticipacije događaja u okviru situacionog treninga.
U okviru ove metode prvo uradimo snimak filma neke akcije sportiste - igrača. To može biti npr. prilikom izvođenja šuta ili smeča i prekinemo projekciju prije nego igrač šutne loptu i tražimo od igrača da pogode putanju lopte tj. gdje je ta lopta završila. Ukoliko napravimo dvije grupe ispitanika pa su u I (prvoj) grupi početnici, a u II (drugoj) grupi vještiji / iskusniji sportisti uvijek ćemo dobiti rezultat da će bolje predviđanje ostvariti iskusniji sportisti. Ovaj metod je posebno efikasan kada radimo sa golmanima koji na osnovu određene pozcije igrača u skoku uče da procjene gdje bi ta lopta mogla biti upućena odnosno gdje ne bi mogla biti upućena. Elitni sportisti imaju visoko perceptivno umjeće.

Jedan od vodećih stručnjaka u svijetu prof. Bruce Abernethy sa Univerziteta Queelesland nadogradio je i usavršio ovu metodu i otkrio da je elitnim sportistim potrebno istovremeno potrebno i manje vremena i manje vizuelnih informacija da bi predpostavili šta će se dogoditi i da se oni nesvjesno usredotočuju na ključne vizualne informacije baš kao igrači u šahu! Elitni sportisti grupišu informacije o govoru tijela protivnika i rasporeda protivnika ili kompletne odbrane.
Tako su vrhunski teniseri sposobni da iz sićušnih pomaka protivnikovog torza procjene hoće li loptica biti upućena na bekend ili na forhend, dok  početnici to ne mogu da procjene prije samog udarca već moraju da čekaju do skoro samog pokreta reketa i kontakta s lopticom što ih košta kada je u pitanju brzina reakcije. Zbog toga im ostaje manje vremena da reaguju.

Možda mnogi od vas znaju sljedeću informaciju, ali nije je zgoreg i ponoviti da je npr. Muhammedu Aliju trebalo svega 40 milisekundi da uputi udarac u lice protivnika koji je udaljen od njega pola metra. To je bilo za mnoge njegove protivnike preteško predvidjeti ukoliko nisu pratili govor tijela i zbog toga su mnogi i bili nokautirani u prvoj rundi.
Čak i vještine koje se često doimaju čisto intiutivnima – poput skoka za loptom u košarci nakon promašaja – temelje se na naučnom perceptivnom umjeću i bazi znanja o tome kako će suptilni pomaci šuterovog tijela promjeniti putanju lopte. Naravno i ovo se postiže samo pravilnim vježbanjem.
Znači niko se ne rađa sa ovim vještinama predviđanja one se jednostavno stiču pravilnim vježbanjem i iskustvom.
U okviru ovog metoda mi moramo prvo naučiti naše mlade sportiste na osnovu kojih pokreta (govor tijela sportiste) i informacija mogu i treba da prosuđuju dalji razvoj događaja na terenu. Kada savladaju ova umjeća onda će moći da sve odigravaju automatski, efikasno i „bez razmišljanja“.
Prilikom izvođenja poznate radnje i već naučenih i usavršenih pokreta aktivnost prednjeg moždanog režnja se snižava! Međutim, šta ako od fudbalera ili rukometaša tražimo da dodaje loptu slabijom nogom?! To je isto kao kada bi tražili od biciklista da okreću pedale rukama. Ovaj primjer sam naveo jer je biciklizam mnogo jednostavniji sport od sportskih igara i ne zahtjeva baš previše razmišljanja...

Fizička aktivnost kojom se neko bavi vrlo specifično se automatizuje u mozgu! Vidjeli smo koliko je važan uticaj procjenjivanja govora tijela protivnika i koliku ono prednost donosi u igri.
Kako naš igrač misli, to je ono što mora nas najviše da zanima. Ako znamo kako naš igrač misli onda možemo s velikom vjerovatnoćom i pretpostaviti šta bi mogao učiniti u toku igre.

Savjet za kraj:
Bolji od najboljih su oni koji imaju bolju percepciju i anticipaciju igre. Recimo ako je u pitanju rukomet tri beka će biti efikasnija ako imaju isti način i brzinu razmišljanja tj. percepciju i anticipaciju igre. Ukoliko jedan od njih kasni u razmišljanju druga dvojica ga moraju čekati što znači da im on usporava igru.

Preporučena literatura za bolje razumjevanje ove materije:
V. Mrdaković, D. Ilić, Lj. Bačanac: “Motorno ponašanje: Motorna kontrola i motorno učenje” (2020.), Beograd
H. Šoše: „Situacioni trening“ (1999.), Sarajevo

Photo: Private